Roditelji poručuju: Prestanite nam govoriti da bi trebali biti zahvalni za ovo vrijeme provedeno kod kuće!

Sve češće i češće čujem kako netko primjećuje i komentira situaciju – bilo od dobronamjernog prijatelja ili na nečijem Instagram feedu, između objava o domaćem kruhu i plesnih rutina na TikToku – kako bismo trebali biti zahvalni za ovo dragocjeno vrijeme provedeno kod kuće.

Ovaj neočekivani dar prisiljava nas da usporimo, steknemo perspektivu i utvrdimo ono što je najvažnije. Ja nažalost smatram da je to krajnji apsurd.

Ako ste zahvalni na ovom vremenu, to je divno. Ali nemojte mi govoriti da i ja moram biti zahvalna zbog toga. Jer nisam.

Da, naravno, zahvalna sam na svojoj obitelji, što smo zdravi i sigurni i zajedno. Koliko god se danas teško nositi s našom ‘punom’ kućom, ne mogu zamisliti da to isto prođem u potpunoj izolaciji.

Na činjenicu da moj suprug i ja pokušavamo odrađivati posao kod kuće s punim radnim vremenom, dok u međuvremenu imamo školarca čije su zadaće kompleksnije no inače, i dijete vrtićke dobi s kojim se treba ovih dana posebno baviti, neki ljudi daju si pravo da zaključe: ‘Privilegija je da možemo raditi od kuće i ostati s našom djecom.’

Bit ću pristojna pa ću samo na sve rečeno ponoviti: Za ovo vrijeme nisam zahvalna.

Nisam zahvalna što je sva moja roditeljska filozofija koju sam stjecala godinama odjednom pala u vodu. Nisam zahvalna na dodatnom satu (ili satima) vremena pred zaslonom svaki dan, za korištenje slatkih grickalica kao distrakciju kad oni odbiju svoj tanjur mrkve i hummusa, za puštanje da se “slobodna igra” pretvori u hrvanje na kauču, koje neizbježno završava u suzama. Nisam zahvalna što sam dopustila da se bračne svađe vode u otvorenom pogledu jer više nemamo kamo otići, a ne postoji ni bolje vrijeme za čekanje.

Nisam zahvalna što sam započela svoj radni dan u 6:45h ujutro, tako da mogu bez suvišnih pitanja reći svojim kolegama da sam “s mališanima” dva sata kasnije, kada se moj muž priprema za svoj svakodnevni virtualni sastanak od 9:00h. Nisam zahvalna što – unatoč tome što radim u tvrtki koja nudi fleksibilnost – utapam se u rokovima koje ću neizbježno propustiti i započeti E-mailove koje nikad neću poslati.

Nisam zahvalna što su moje ‘školske smjene’ ispunjene napetošću – da požurujem svoju djecu kroz svaku aktivnost zbog neumoljive ping pong igre za vrijeme radnog rasporeda mog muža i mene, u kojoj svaki od nas ima samo 45-90 minuta za pokretanje ‘zanatskog projekta’ ili neke famozne poslovne ideje.

Nisam zahvalna za duge dane i svoj kratki fitilj. Nisam zahvalna što u 11:15h, kad djeca spavaju, rublje skupi bore u sušilici i posuđe napuni sudoper, a podovi su i dalje ljepljivi od jutarnjeg prolivenog sirupa ili mlijeka, ostaje mi samo nezadovoljavajući izbor da li da odem spavati i pustim da se nedovršeni posao dodatno nagomila ili da držim oči otvorene još sat vremena kako bih mogla uživati ​​u nekoliko dragocjenih trenutaka samoće.

Bez brige, nisam sama u takvom osjećaju, mnogi roditelji istog su mišljenja.

Imala sam bezbroj razgovora s roditeljima koji se bore, ne u pronalaženju ravnoteže, već u pronalaženju ičega što je grubo nestabilno u njihovim životima.

Jedan roditelj očajnički je istraživao specifičnosti za COVID-19 kako bi utvrdio postoji li način da iskoristi dopust te se brine o svojoj maloj djeci.

Druga je mama primijetila kako se, tijekom svakog dana provedenog u izolaciji, njezin poslodavac vodio svojim uobičajenim očekivanjima učinkovitosti, kao da su ta protekla tri tjedna samo oblik pridruživanja novoj, izazovnijoj ulozi.

Jedan roditelj pregovarao je kraće dane, ali radeći ih sedam zaredom – jer se to dugoročno činilo održivijim. A još je jedna osoba planirala iskoristiti svog plaćeni godišnji odmor kako bi napunila baterije samo da bi nakon jednog slobodnog dana shvatila je da je trenutno nemoguće imati odmor.

Znam, bilo bi totalno glupo zaboraviti da su ove perspektive među najpovoljnijima – ipak je lakše sve podnijeti kada postoje dva roditelja koji dijele teret bez prisiljavanja da rade izvan svog doma, bez straha da neće vidjeti svoje plaće. Ako je nama ovo teško, koje su opcije za one koji nemaju takvu sigurnost?

Čula sam kako nam ljudi kažu – putem društvenih medija i dobronamjernih FaceTime razgovora – da se razvedrimo, budemo spontani. Ali spontanost je neodrživa, i već se hvatamo za slamku konstante rutine koja je iz dana u dan sve napornija i dosadnija.

Rekli su nam da usporimo. Ali kako bismo svojim obiteljima omogućili idealizirano „jednostavnije postojanje“, mi moramo raditi neslavnom brzinom da bismo to izdržali.

Rekli su nam da se usredotočimo na ono što je doista važno. Ali naša pažnja nikada nije bila podjeljenija no sada.

Ponavljam, volim svoju obitelj, zahvalna sam na njima. Volim svoj posao i nikada nisam bila zahvalnija što ga imam. Ali nikada i ni u jednom svijetu neću biti zahvalna što tako ‘kavalirski’ moram birati i biti rastrgana između to dvoje.

Ako bilo tko ponovno treba razmisliti što je uistinu važno, onda su to oni koji misle da bismo svi u ovom vremenu trebali vidjeti priliku, odnosno šansu da nešto postignemo. Za mnoge od nas, ovo je put iz kojeg nećemo izići pametniji ni jači, već ćemo jedva prepoznati sebe kada sve ovo prođe. Mislim da bi svaki normalan roditelj potvrdio isto.