‘Kolektivni snovi’ – izložba koju ne smijete propustiti!

Viktoria Šafranić 20. siječnja 2017.

“Nikada ne čitam, ja samo gledam slike.” Ovom svojom znamenitom izjavom Andy Warhol nedvosmisleno je razotkrio i promovirao jednu od dominantnih značajki naše postmoderne civilizacije: nadmoć slike nad tekstom.

“Nikada ne čitam, ja samo gledam slike.” Ovom svojom znamenitom izjavom Andy Warhol nedvosmisleno je razotkrio i promovirao  jednu od dominantnih značajki naše postmoderne civilizacije: nadmoć slike nad tekstom. Ova pojava, međutim, nipošto nije nova. I tijekom ranijih epoha, uslijed prevladavajuće nepismenosti, vodeća uloga posrednika u prenošenju različitih sadržaja nije, dakako, pripadala pisanoj riječi već slikarstvu. Tek u prosvjetiteljstvu odnosno ranom modernizmu pismenost postaje masovnom pojavom te će stoga i utjecaj pisane riječi spektakularno rasti. Ali, kasni modernizam i postmodernizam – kako je vidljivo iz navedena Warholova citata – opet će iznjedriti dominaciju slika. Pismenost, barem ona elementarna, u prošlosti nikada nije bila rasprostranjenija nego danas, ali pisana riječ u usporedbi sa slikom iznova, i to drastično, gubi na svojoj uvjerljivosti! Što se dogodilo? Da bi se opisani fenomen razumio nužno je spoznati i osvijestiti razliku između suvremeno tretiranih pojmova “slika” i “slikarstvo”.

galerija44

Pojam “slika” u suvremenom će, naime, govoru rjeđe podrazumijevati klasičan proizvod umjetnika-slikara, a znatno češće široki spektar različitih inačica digitalno generiranih fotografija odnosno reprodukcija što nas kontinuirano salijeću posredstvom plakata, light-boxova, novina, časopisa, ekrana, računalnih zaslona i ostalih pomagala. Nedvojbeno, živimo u vizualno kaotičniom društvu spektakla u kojemu (pseudo)informacije ili poruke – najčešće u svrhu agresivna reklamiranja – moraju biti odaslane na što je moguće zavodljiviji način. Kod potencijalnih recipijenata nastoje se pobuditi trenutni, površni i višestruko usporedni doživljaji, a njih je mnogo lakše isprovocirati slikama nego riječima. Štoviše, čak su i nazivi kojekakvih poznatih brendova dizajnirani na način da ih, zapravo, prestajemo doživljavati kao slova ili riječi, već znatno više kao cjelovite i nadasve prepoznatljive vizualne sklopove bliske slikama.

galerija33

Pojam “slikarstvo”, naprotiv, ekskluzivno je vezan uz čin slikanja. Slikarstvo danas, u ozračju sveopće vizualne kakofonije, na određeni način podrazumijeva kontemplativnu i strogo kontroliranu djelatnost. Slike nastale kao produkt slikarstva ne podnose, dakle, površno promatranje; one mahom iziskuju promatračevu usredotočenost te stanoviti intelektualni angažman, a njihova elementarna karakteristika jest izvođaćka neponovljivost posredovana izravnim slikarevim odnosno slikaričinim kontaktom s podlogom na kojoj radi. Slikar može naslikati dvije po motivu, dimenzijama i koloritu posve identične slike, ali će se ipak svaka od njih, i to s razlogom, tretirati kao unikat. U slikarstvu postoji oponašanje ili kopiranje, ali ne i apsolutno repliciranje jer će se neke sitne razlike uvijek i nužno pojaviti. Upravo će  taj “neponovljivi autorski dodir” slikarstvu priskrbiti svojevrsnu mitsku komponentu zahvaljujući kojoj ono opstaje kao po mnogočemu specifičan i relevantan umjetnički izričaj. Slikarstvo se, dakle, danas nipošto ne može poistovjećivati sa svime onime što u žargonu nazivamo “slikama” te će mnogo točnija biti konstatacija po kojoj ova dva pojma – osobito ukoliko ih shvatimo na način kako je to činio Andy Warhol  –  po mnogočemu, zapravo, imaju čak i suprotna značenja.

Andy Warhol je, međutim, rekao i ovo: “Najbolje na slici jest to što se ona nikada ne mijenja, čak ni onda kada se mijenjaju na njoj prikazani ljudi.” I doista, priča o Dorianu Grayu ipak predstavlja fikciju, ali slikarica Martina Grlić u svojem najnovijem slikarskom ciklusu indikativna naziva Kolektivni snovi kao da, na jedan posve drugačiji i autorski prepoznatljiv način, neke već postojeće “slike” – riječ je uglavnom o fotografijama iz razdoblja jugoslavenskog socijalizma što ih pronalazi u starim žurnalima odnosno na internetu – lišava njihovih izvornih značenja te ih na taj način nedvojbeno radikalno mijenja. O čemu se točno radi?

galerija11

Martina pripada generaciji koja je odrastala u razdoblju značajnih političkih, gospodarskih, socioloških i – osobito važno – ideoloških mijena i lomova. Njeno stasanje obilježeno je, dakle, sveopćom tranzicijom. Uslijed toga, i njeni će se umjetnički interesi usredotočiti na razdoblje relativno bliske prošlosti, na razdoblje koje nije imala priliku živjeti ali čije odjeke, zahvaljujući upravo kontinuiranoj tranziciji, ipak  na određeni način osjeća. Martinino slikarstvo, dakle, problematizira prošlost, ali to nipošto ne znači da je ono i okrenuto prošlosti. Naprotiv, izrazito je suvremeno, kako u konceptu tako i u izvedbi. Prizorima političkih sastanaka, sletova, plesova ili nekih drugih kolektivnih manifestacija ili situacija snimljenima prije više desetljeća umjetnica prilazi kao slikarskim motivima te ih tako prisvaja; iz područja djelomične objektivnosti – jer fotografije ipak ne pružaju posve objektivnu informaciju – dislocira ih u sferu apsolutne subjektivnosti. Slikarica, zapravo, provodi proces aktivne slikarske dekontekstualizacije svojih motiva. Ono što je nekada bilo javno poprima karakteristike intimnoga, dokumentarnost prelazi u fikciju, definirane pozadine postaju neutralne, a moguće ideološke konotacije radikalno se ukidaju ili barem drastično razgrađuju odnosno relativiziraju. Osim toga, kadrovi izvornih fotografija u pravilu se ne poklapaju s onim naslikanim; autorica radije odabire veće ili manje detalje te na taj način, postupkom selektivnog preuzimanja, uspostavlja posve nove  kompozicijske zadatosti.

Martinin odnos prema prošlosti jasno se odražava i u njenoj prepoznatljivoj tehnici slikanja.  Ciklus Kolektivni snovi, kao i većina ranijih, gotovo je posve izveden akromatski, s naglaskom na suzdržanim pretapanjima koja, međutim, ne dovode u pitanje integritet pojedinih ploha. Crno-sivo-bijeli tonovi u kombinaciji s odsustvom tekstura pridaju ovim slikama pomalo melankoličan ugođaj, začudno kompatibilan s autoričinim izrazito individualnim pristupom. U takvu poetiku, dakako, savršeno će se uklopiti i “izmaglice” odnosno “oblaci” – kako ih drugačije nazvati – što ih Martina lucidno ukomponirava u neke od odabranih  prizora. Na ovim slikama snažno se osjeća protok vremena koji se, zapravo, nameće kao jedan od ravnopravnih čimbenika u formiranju njihove vizualnosti.

Slikarstvo Martine Grlić izvire iz posredovane memorije koja može biti bliska snovima. Lišeni kolektivnih ideologija, protagonisti njenih slika snivaju svoje kolektivne snove…

                                                                                                                                                                                                             VANJA BABIĆ