Kada će se Hrvatska probuditi iz ovog ružnog sna?

Još uvijek osjećam onaj strah i trepet, zujanje u ušima i mrak pred očima, dok pokušavam uspostaviti prvi poziv nakon šokantnog potresa. Oko sebe samo čujem krikove i pitanje: „Jesi li dobro?“ i u tom trenutku mi se stegnu srce i grlo, jer znam da ima onih koji su ovu elementarnu nepogodu doživjeli sami, koje nitko u toj situaciji nije mogao zagrliti, utješiti i reći da će sve biti u redu.

Znam da ima one djece koja nisu mogla biti sa svojim roditeljima te skidam kapu svim odgajateljicama koje su ih u tom trenutku smirivale.

Kada stariji ljudi kažu da su jučer osjetili neviđen strah, kakav nisu iskusili u cijelom svom životu, svjesna sam da smo svjedočili katastrofi enormnih razmjera. Možete samo zamisliti kako je bilo u vrijeme rata, kada danima nisi znao jesu li tvoji najbliži dobro. Ako ništa drugo, barem na Internetu možemo odmah saznati aktualne vijesti i potrebne informacije, no s druge strane čini mi se da je upravo to i okidač za još veću paniku…

Koliko god misliš da si spreman za neke stvari, nikad zapravo ne očekuješ da bi baš danas mogao doći Sudnji dan, jer u svima nama tinja nada da ćemo ipak dočekati starost.

Sada konačno shvaćam kako je onim sirotim ljudima u trenutku pada aviona, ta bespomoćnost je definitivno najgori osjećaj na svijetu, kada apsolutno ništa ne možeš promijeniti.

Sada razumijem da ništa nije toliko bitno kao život pojedinca, nijedna ljutnja i svađa u ovim trenucima nisu vrijedni, sve što sada trebamo i želimo je nekome pomoći, pružiti ruku pomirenja, biti oslonac i poziv za spas, a ne nekome nauditi.

Pitam se, kome li smo se toliko zamjerili i jesmo li zaista bili tako sebični, da nismo vidjeli dalje od svog praga. Pitam se, jesmo li pronalazili vremena za svoje najbliže, jesmo li ikada upitali susjede, rodbinu, poznanike, poslovne suradnike kako su, ali zaista kako su, jesmo li ponekad usporili, pogledali ljepotu koja nas okružuje, a ne toliko jurili za uspjesima i postignućima…no uzalud sva ta pitanja sada, kada na vrijeme nismo mislili o tome.

Svi mi ponekad živimo kao da smo svemogući, kao da nas ništa na ovom svijetu ne možemo okrznuti, dotaknuti, no ovo što se dogodilo jučer, najblaže rečeno nas je spustilo na zemlju.

Ipak, koliko god se trudili razumjeti i suosjećati s ljudima koji su izgubili svoje domove i članove obitelji, zašto imam osjećaj da se za nekoliko dana sve zaboravi?

Ovog puta, ipak mi je toplije oko srca jer vidim da Hrvatska ima brojne heroje, ali mi je isto tako i teško zbog činjenice da smo samo u najizazovnijim životnim situacijama toliko složni. Svi jurimo u pomoć kada je šteta već počinjena, a gdje smo svi bili one ostale dane u godini, kada ti ljudi možda zaista nisu imali krov nad glavom, možda zaista nisu imali osnovne namirnice, higijenske potrepštine, nekoga kome bi se povjerili. izjadali. Sada znam gdje, okretali smo glavu jer to nije bila naša stvar, to nije bio netko koga poznajemo, s kime smo bliski.

Nadam se da ćemo sad uistinu naučiti da poslovica ‘ruka ruku mije’ se ne bi trebala odnositi samo na našu rodbinu, već na svakog državljanina Lijepe naše. Nadam se da ćemo uprijeti sve svoje snage kako bismo sanirali barem ono što možemo, kada već nismo uspjeli spasiti ono najvažnije, ljudske živote…

Ovu kolumnu prvenstveno pišem jer vjerujem da nas ima mnogo koji sada osjećamo tjeskobu, paniku, strah, no u ovim trenucima moramo pokušati ostati smireni. Neki su već spakirali stvari i dali petama vjetra, no svima koji su ipak ostali u svoja četiri zida želim poručiti: „Budite na oprezu, no nipošto nemojte dozvoliti da vas strah u potpunosti obuzme, jer bi to moglo rezultirati ludošću.“

Uz sve to, još se moramo nositi i s pandemijom korona virusa, koja se proširila kuglom zemaljskom brzinom svjetlosti, i iz temelja promijenila naše dotadašnje živote.

Ono što je sad najbitnije, čuvajte se i okružite osobama koje vam znače, jer to je najbolji lijek za smirenje, ali naravno ne zaboravite na poštivanje epidemioloških mjera, jer koliko god nam to sve već išlo na živce, mislim da smo svjesni kako ova 2020. godina nije zezancija…

Mi vam nećemo pisati o tome kako su neki ustupili svoje hotele, kuće i apartmane, jer smatramo da se s takvim stvarima ne treba hvalisati, već je to naša dužnost da budemo jedno, da pomognemo u nevolji. Mi ne moramo veličati medicinsko osoblje, vatrogasce i policiju, jer oni duboko u sebi znaju da je to što nekome mogu pomoći dar, i nadamo se da će iskoristiti svaki pedalj svojih resursa.

Mi vas nećemo zamarati sa svim tim informacijama, samo ćemo vam pružiti vodič u kojem će biti detaljno objašnjeno na koji način pomoći i kome se obratiti za pomoć.

Ne znamo što nas čeka, no nemojte gubiti nadu. U štogod vjerovali, sada nam je više no ikada potrebna vjera, ona u bolje sutra, ona u ljepšu 2021. godinu, ona da ćemo svi ozdraviti od ovih poteškoća, psihički i fizički, ona da ćemo jednom za svagda promisliti o svojim postupcima i djelima, jer život je samo jedan…

Naša su srca i misli sa stradalima, stoga vas molim da svaki čovjek pojedinačno, svaki državljanin Hrvatske učini sve što je u njegovoj moći kako bi barem zakrpali ta slomljena srca, kada ih već ne možemo zauvijek zaliječiti…

Naravno, riječi su ništa naspram djela, stoga ne čekajmo promjenu, budimo ta promjena…